-Piše: Krsto J. Pejović

Za znatan dio svijeta politika je strast i tu ulogu predodređeni prihvataju bez uzmicanja i pardona. Da li je to virus, ili već bolest nije lako odgovoriti?! Politika je, svakako, najunosnija profesija koja je na neki način i industrija, čija je sirovina ili repromaterijal običan građanin. Od te epidemije nije imun svijet, i za nju bar zasad nema lijeka. Protiv nje nema ni zaštitne vakcine. Inače, svima njima država i globalna politika visi o vratu. Tu inteligencija i obrazovanje nijesu toliko važni, i za njih istina nije poželjna. Obećanje, sankcije, blokade i prijetnje su stalne “kategorije”. Ne interesuju ih ni ogromna nuklearna naoružanja. Prezir prema drugoj vjeri, ili naciji uzima maha. Rijetko se narodu daje mogućnost da živi svojom slobodom. Evropska društvena struktura, to sve i te kako potvrđuje, a Amerika „egal“ dokazuje. Riječ „demokratija” se eksploatiše sve više kad ne treba, a sve manje kad treba. Fašizam – avet prošlosti sve je prisutnija, pa ne čudi što se legalno smatra nelegalnim, a nelegalno legalnim. Rebus kome kraja nema. Ne bi bilo iznenađenje da se u nekoj organizaciji pojavi i marš fašista, jer pojedinačni politički događaji tako nešto najavljuju, što svjesno, a što nesvjesno. To ponekad „bljesne“ iza političkih govornica, sa sportskih događaja, ili s muzičkih scena. Ponekad se ta pojava osjenči i ponekom knjigom. Zasigurno s pravom kažu oni koji prate savremene političke turbulencije da je današnjoj poplavi neuređenosti i destabilizaciji društva maha dao i pad socijalizma pred kraj drugog milenijuma. Ovo vrijeme ne samo evropske, već i svjetske političke dezorijentacije otkriva da politički jezik nije ogledalo promišljanja kao načina ljudskog ponašanja. Mit o globalizaciji i neoliberalnoj ekonomiji uslovio je da se znatan dio svijeta pasivno odaziva na tu novu ideologiju. Stoga ne postoji više ni „tipovi razlika” koji se povlače između nacionalnih istorija i kultura. Neobični izuzeci nijesu bog zna kako očiti. Građanin Evrope svoju pasivnost smatra glavnim oružjem u svakodnevnom životu. Politička antropologija, ukoliko je ima, ili neko želi da je ima, treba da sagleda današnje stanje čovjeka, neoliberalne ekonomije evropskog dijela planete, kako bi čovjek s početka trećeg milenijuma bio usmjeren na svoju djelatnost vlastitim interesima. Dati neko suvislo objašnjenje sadašnje pojave evropske društvene strukture znači vidjeti je u kontekstu amerikanizacije Evrope i sveopšte neoliberalne ekonomije. Normalno, ne bez analize intelektualnih procesa mišljenja. Inače, filosofija novog svjetskog poretka danas zahtijeva da se čak i kulturne pojave usmjere prema ciljevima koji znače profit. Dakle, stiče se utisak da niko više i ne razmišlja o tome da razabere misao koja stoji u osnovi moralnog bića čovjeka. Možda društvo s početka trećeg milenijuma može biti shvaćeno u ekonomskom sistemu, ali u kulturi, jeziku i istoriji - svakako ne, jer znano je da je nacija jezik. Obrađivači novog svjetskog poretka, posebno graditelji Evropske unije, nikako da shvate da za ustrojstvo države i ponašanje pojedinaca ne postoje savršeni obrasci. Prisutan je strah da bi namještanje ponašanja po jedinstvenim obrascima bilo ravno gaženju duha morala, vjere i slobode pojedinaca, što bi vodilo neuspjehu očuvanja sopstvenog identiteta. Velike (ne)ekonomske različitosti ljudi ovog vremena nose utisak dubokog unutrašnjeg nezadovoljstva širom zemljine kugle. Svako prisilno razdvajanje produkuje unutrašnja razaranja, pa i cijepanje pojedinih država, čime se zaboravljaju osnovni oblici naravi života. Izobličava se dio kulture pojedinih država, ono po čemu su bile prepoznatljive. Zato se nameće pitanje da li će čovjek novog doba biti u prilici da svoju državu, kulturu, istoriju i jezik smatra iluzijom? Ljudi bez sopstvene kulture nemaju ni sopstveni put. Možda je sve to zbog toga što neoliberalna civilizacija nema svoju prirodu. Čovjekom upravlja elektronika, a ne on njome. Moral, pravo, običaj i sloboda sopstvenog uređenja donekle su već muzejske stvari pojedinih država. Stoga i ne čudi što vrijednost svake manje države srazmjerno zavisi od toga koliko se ona podredi zapovijestima svjetskih moćnika, odnosno šnitu zapadnoevropskih struktura. Manje razvijene države su žrtve medijskog imperijalizma i teško se mogu oduprijeti postupku uništenja identiteta. Sveukupno, to dovodi i do rasparčavanja pojedinih zemalja, na način da se mijenjaju njihove međunarodno priznate granice. Neponovljivost se ponavlja, i to ide dotle da se eventualni uspjesi, doživljaji i emocije ne mogu ostvariti bez unaprijed određene disciplinovanosti, pa to građanina dovodi i ispod njegovog etničkog podnožja. Iako sloboda znači odgovornost, valja podsjetiti na Livijea koji kaže da „ne postoji sloboda u darovima“, ne bar u darovima ekonomskih moćnika. Mada je demokratija „riješena zagonetka u svim ustavima”, korisno se sjetiti Ibi Zafera koji ističe: „Ako pustiš ribu u posudu s vodom, nemoj misliti da si joj dao slobodu“, jer imperijalizam profita traži što jeftiniju radnu snagu i novog čovjeka iznutra, koji mora biti funkcionalan prema Evropskoj uniji. Iako narodu nema bijelog dana bez bijelog svijeta, treba sačuvati bar dio sopstvene strukture, identiteta, jezika i istorije, da potomstvo ima priliku i šansu da se toga sjeća. Više niko ne pominje detant, niti miroljubivu koegzistenciju. Povelja Ujedinjenih nacija je već duže po strani. I to je jedan od sunovrata današnjeg svijeta. Sve to dovodi do pitanja da li čovjek danas svrstava sebe u intelektualni svijet, s obzirom na to da je sve manje čulnog svijeta i svijeta razuma?!

---